"KLELA SAM SE, OSVETIĆU SINA, ALI..." Zorana su ni krivog ni dužnog ubili ispred kuće, umro majci pred očima: "Nikad više tamo nisam otišla"
Dodajte Kurir u vaš Google izborZoran je preminuo preda mnom. Doktori su me ostavili u sobi sa njim. Gledam na aparatu jedna kockica stoji, u minut, dva zavibrira. Molim se Bogu da vaskrne, oživeće, Božić je. Ali, samo te vibracije i kockice možeš da vidiš. Čujem veštačka pluća, šumove. U 9.52 su isključili aparat, ali nije on toliko živeo, možda do osam i neki minut. Vreme je meni stalo.
Ovo priča Snežana Popović Radović, majka Zorana Golea (44), koji je na Badnje veče 6. januara 2025. godine, dok je palio badnjake sa sinom i decom iz komšiluka, izboden nožem ispred svoje kuće u Inđiji. Preminuo je sutradan ujutru u bolnici u Sremskoj Kamenici.
Za njegovo ubistvo sudi se u Višem sudu u Sremskoj Mitrovici Milošu Šušuloviću Kostiću, a trojica momaka, koji su tada bili sa njim, optuženi su za nasilničko ponašanje, a jedan i za pomoć učiniocu posle izvršenog krivičnog dela. Oni su te večeri prvo napali druge mladiće, koji su palili badnjak nekih kilometar i po dalje u naselju, a onda automobilom naišli ulicom ispred Zoranove kuće u momentu kada je prelazio, pa je i on postao meta.
Njegova majka u bolnoj ispovesti dalje kaže da je bila sa sinom na umoru sve dok je medicinska sestra u bolnici nije zamolila da izađe iz sobe, da ne čuje ropac svoga deteta, kada mu isključe veštačka pluća.
- Zoran je preko puta svoje kuće palio badnjak, a uz svoje dvorište izneo je šporet "smederevac" i pekao girice. Izneli su i ostalo posluženje, tu je bilo društvo njegovog sina. Prelazio je ulicu da prodžara vatru kod badnjaka, a oni su nišli brzo autom. Rekli su mu: "Šta prelaziš, ne rade kočnice". Odgovorio im je: "Momci lakše, ovde ima i dece". Izleteli su iz kola, taj Miloš Šušulović Kostić prvo ga je udario tupim delom sekire u grudi. Onda i nožem. Kažu da sve nije trajalo ni dva minuta. Doktor mi je posle objasnio da mu je slezina pukla i to su mu bili operisali - kaže Snežana.
Ona objašnjava da je običaj na Badnje veče da se svuda u Inđiji na 200 do 300 metara u cik-cak na ulici pale "badnje varte" i da sve porodice izađu i okupe se.
- Ja nisam tada bila tamo i mislim da neću više nikada ni otići, samo na groblje - kaže Zoranova majka.
- Zoran je došao do kapije i tu je pao. Snajka i unuk su mu prišli. Unuk je to sve gledao. On je još pod velikim stresom i šokom. Unukovi drugari su se razbežali, a tada stiže i policija, koja je napadače jurila zbog prethodnih incidenata.
Snežana kaže da joj je žao što joj se sin nije potukao sa napadačima.
- Imao bi šansu da se odbrani, a ne ovako mučki da ga ubiju iz čista mira. Zoran je bio snažan, lovac, visperen, hitar. Podmuklo su ga ubili - sa bolom priča Snežana.
- Došli smo sa Kosova 1999. godine. Ovde su ga ubili ispred njegove kuće. Nije bilo svađe, nisu se ni poznavali. Nekoliko minuta ranije oni su napravili incident i povredili dva momka, koji su isto sa društvom palili badnjak i puštali muziku. Jednog su posekli po vratu.
Kako priča majka, Zorana je Hitna pomoć odvezla i dva puta u kolima reanimirala.
- U Urgentni u Novom sadu je došao doktor sa grudnog iz KBC Sremska Kamenica da ga operiše. Ja sam posle videla da je sa bočne strane imao dva uboda nožem. Napred nisam videlo od zavoja. Oba plućna krila su mu bila presečena i desna komora srca. Onda su ga prebacili u Sremsku Kamenicu i mi smo tamo došli dok je još bio na operaciji. U 7.10 su ga izveli iz sale. Dozvolili su mi da uđem. Bio je pokriven preko glave, a u meni nada, Božić je, preživeće. Podigla sam čaršaf, bio je na veštačkim plućima, sa tubusima. Gaza na očima, iz gaze lipti krv. Iz ušiju i iz usta krv. Glava otečena, ne bih mogla rukama da je obuhvatim. Tako sam ga videla. Na monitoru 38 otkucaja srca, na pet otkucaja snajka je izašla iz sobe. Čujem samo šumove, vidim život mog sina se gasi. Klela sam se osvetiću ga, ali ja sam jedna žena sama, nemoćna - kaže nam Snežana.
Zoranova majka kaže da je on bio tradicionalista, vernik, da se pričestio u subotu ili nedelju, a to se desilo u ponedeljak veče.
- Bio je patriota, voleo je svoju Srbiju. Jedini je iz našeg sela kada smo izbegli sa Kosova služio vojni rok. Hteo je da ide, za svoju državu. Kod njega smo se svi okupljali, a sada se i rasturila porodica, jer njega nema. Ne želim nikome da ovo kao majka doživi. Čim se probudim pomislim na njega. Sanjam ga. Bio mi je kao staralac, brinuo, govorio: "Kevo dok možeš sama ćeš da živiš, a kada ne možeš kod mene. Svaki dan mi je sve gori i teži. Mislila sam tri meseca neću moći da preživim ovu tugu i bol, ali ne, evo i dalje sam živa - kaže Snežana Popović Radović.
Kurir.rs/Novosti/"Priče iz hronike"